Kvaliteta ispred kvantitete

Festivalsko je vodstvo ove godine odlučilo svoj fokus prebaciti na obnavljanje tradicije orkestralnog muziciranja na Dubrovačkim ljetnim igrama, a koje je proteklih godina – ako ne i desetljeća – bilo svedeno na minimum. Ove je sezone tako na Igrama večer nakon svečanog otvaranja nastupio Minhenski radijski orkestar u sklopu oproštajne turneje dirigenta Ivana Repušića, nagrađena Grand Prixom Orlando za osobit doprinos Dubrovačkim ljetnim igrama. Zajedno izvevši s Akademskim zborom „Ivan Goran Kovačić“, dječjim zborom Umjetničke škole Luke Sorkočevića i solistima Marijom Kuhar Šoša, Frankom Klisovićem i Ljubomirom Puškarićem Orffovu kantatu Carmina Burana, djelo koje je kroz povijest festivala često izvođeno upravo na taj dan i na istome mjestu. Sezona koncerata u Kneževu dvoru otvorena je još jednim orkestralnim koncertom, onim komornog orkestra Academy of St Martin in the Fields, vođenog karizmatičnim Joshuom Bellom koji je 13. srpnja obnašao dužnost solista, dirigenta i koncertnog majstora, često istovremeno, u odličnim izvedbama Mendelssohnovih Hebrida i njegova Koncerta za violinu e-molu, op. 64, te Beethovenove Simfonije br. 5 u c-molu, op. 67.

Koncert Minhenskog radijskog orkestra u sklopu oproštajne turneje dirigenta Ivana Repušića, nagrađena Grand Prixom Orlando za osobit doprinos ostvarenju cjelokupnog programa Dubrovačkih ljetnih igara

Dubrovački simfonijski orkestar ponovno je bio jednim od temelja festivalskog programa, s tri koncerta od kojih je prvi bio u cijelosti posvećen stvaralaštvu Borisa Papandopula i njegovim mnogobrojnim i dugovječnim vezama s Dubrovnikom, te večeri utjelovljenima u Koncertu za ksilofon i gudače (koji je Papandopulo 1983. posvetio dubrovačkom orkestru i njegovu udaraljkašu Janu Lotku, a na ovogodišnjem koncertu uspješno ga je interpretirala Ivana Kuljerić) i Lapadskim sonetima inspiriranima poezijom Iva Vojnovića. Dubrovački je orkestar upriličio i jedinu praizvedbu na festivalu (nastavivši tako dugogodišnji trend oskudnog programiranja suvremene glazbe), onu najrecentnijeg djela dubrovačkog skladatelja Frane Đurovića, sinfoniette pod nazivom Starija od Revelina, a na tom im se koncertu kao solist u izvedbi Koncerta za violinu br. 1 latvijskog skladatelja Peterisa Vasksa pridružio istaknuti violinist Roman Simović, nagrađen nagradom Orlando.

Violinist Roman Simović nagrađen je Orlandom

Prvi put nakon stanke duge osam godina na festival se vratila i Zagrebačka filharmonija, s koncertom upriličenim 19. kolovoza ispred dubrovačke katedrale; ambiciozno koncipiran program uključivao je, uz kraća djela Bernsteina i Gershwina, i integralnu izvedbu Stravinskijeva Posvećenja proljeća kojom je šef dirigent Dawid Runtz vrlo impresivno ravnao bez partiture, ali ozvučenje je gusti slog naprosto svelo na jednu monolitnu zvučnu masu u kojoj je bilo teško razaznati različite ritamske obrasce inherentne u Stravinskijevu kapitalnom djelu. Posljednji orkestralni koncert ujedno je bio i onaj svečani, tipski opera gala koncert Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije koji tradicionalno zatvara festival 25. kolovoza.

Na visokoj razini

Ostali koncerti također su bili na vrlo visokoj razini; 16. srpnja se na festival – nakon tehnički i interpretativno relativno slabog koncerta održanog na 75. Igrama – vratio francuski violinist svjetskog glasa Renaud Capuçon, a ovaj put mu se na klaviru pridružila intendantica festivala, naša cijenjena pijanistica Martina Filjak, što nije česta praksa. Ona je zatim 21. srpnja u palači Sponza moderirala razgovor s dubrovačkim gitaristom Marojem Brčićem koji je te večeri koncertno promovirao svoje novo diskografsko izdanje Potpuri. Riječ je o albumu za koji je sam umjetnik rekao kako je njime htio rasvijetliti neke manje poznate skladatelje i djela za gitaru kroz povijest, počevši od sedamnaestog stoljeća i Dietricha Buxtehudea pa sve do Ernesta Shanda i Agustina Barriosa Mangoréa, a u program koncerta uvrstio je djelo kolege iz Dubrovačkog gitarskog trija, prerano preminulog Ante Skaramuce, a i jedno svoje, naslovljeno Marija i posvećeno supruzi, inače profesorici u dubrovačkoj glazbenoj školi.

Francuski klavirist David Fray na svojem je recitalu 25. srpnja vješto povezao baroknu literaturu za instrumente s tipkama i tri djela Richarda Wagnera (dva u transkripcijama za klavir), a 30. srpnja Zagrebački solisti nastavili su dugogodišnji niz gostovanja na Igrama, ovaj put s nagrađivanim britanskim violončelistom Stevenom Isserlisom.

Koncert komornog orkestra Academy of St Martin in the Fields vođena karizmatičnim Joshuom Bellom / Izvor Dubrovačke ljetne igre

Klasično i suvremeno

Treba pohvaliti i koncert kvarteta sastavljenog od violinista Mateja Mijalića i Marina Marasa, violista Marka Genera i violončelista Vida Veljaka  održan 2. kolovoza. Sami glazbenici rekli su kako je kvartet sastavljen ad hoc, a osim tehnički vrlo dobrih izvedbi (sa smjelom odlukom da se glazbenici predstavljaju u različitim kombinacijama, a ne cijelu večer u obliku kvarteta) pohvalan je bio i izbor programa s dobrim balansom između klasičkog i suvremenog repertoara, uključujući i dvije relativno rane skladbe Antona Weberna (Langsamer Satz) i Györgyja Ligetija (Balada i ples).

Francuski violinist svjetskog glasa Renaud Capuçon i naša
cijenjena pijanistica Martina Filjak, intendantica festivala

Krovnu festivalsku temu „sjever“ (iako činjenica da je s festivalskom temom u cijelosti bio povezan tek jedan koncert svakako zavređuje temeljitiju diskusiju) u kontekstu glazbenog programa predstavio je norveški ansambl Barokkanerne sa solisticom Ragnhild Hemsing koja je program – sastavljen prvenstveno od Vivaldijeva Četiri godišnja doba, op. 8, i nekoliko drugih skladbi, većinom onih skladatelja Marina Maraisa – naizmjence izvodila na violini i norveškoj hardingfele, tradicijskom instrumentu tipa violine koji ima i pet simpatetičkih žica, a suzvučja koja su rezultirala upotrebom tog instrumenta predstavljala su zanimljiv aspekt uhu inače vrlo poznatog seta skladbi.

Na festivalu su drugu godinu zaredom svoje obrade iz domene popularne glazbe izvodili Philharmonix koji su zapravo jedini u svoju izvedbu uključili djela izvan domene klasične glazbe, a nastavljena je i hvalevrijedna suradnja s Umjetničkom školom Luke Sorkočevića u obliku donacijskog koncerta, iako bi u prošlim vremenima takvi koncerti gotovo sigurno pripadali nekoj vrsti festivalskog off programa.

Ciklus koncerata u Kneževu dvoru završio je finalist ovogodišnjeg Međunarodnog pijanističkog natjecanja Frederic Chopin, gruzijski pijanist David Khrikuli koji je publici priredio tehnički impresivan, ali interpretativno u (pre)velikoj mjeri afektiran recital od gotovo dva sata Chopinove glazbe.

Valovi i lepeze

Održani koncerti bili su na vrlo visokoj razini te određene programske tendencije zaslužuju svaku pohvalu, ali za festival koji traje od 10. srpnja do 25. kolovoza, tek petnaest koncerata (šesnaest ako se u taj broj uključi i jedan besplatni koncert) ipak je premalo. Ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre susrele su se s izazovom koji zahvaća mnoge ljetne festivale općenito, a kojemu festivalski organizatori u stvarnosti mogu tek pokušati doskočiti, no ne ga i riješiti. Naime, uslijed toplinskih valova i gotovo nesnosnih temperatura, iskustvo slušanja većine koncerata na ovogodišnjim Igrama većini posjetitelja nije bilo osobito ugodno, ni publici a sasvim sigurno ni izvođačima, a auditivno ugodna nije im mogla svakako biti ni kakofonija raznoraznih pravih i improviziranih lepeza koja je bila ovogodišnja festivalska konstanta.

Neki od izvođača svoje su nastupe prilagodili vremenskim uvjetima, pa je tako, primjerice, kvartet Mijalić/Maras/Genero/Veljak svoj koncert do kraja doveo u urednih sat vremena i deset minuta (bez stanke) dok su drugi odlučili izostaviti dodatke, što, naravno, predstavlja dvosjekli mač, jer koliko god kraj koncerta u takvim uvjetima predstavljao određenu vrsta olakšanja, utoliko je šteta ne čuti još lijepe glazbe u izvedbi vrhunskih umjetnika. Teško da bi, primjerice, koncert Andreasa Ottensamera i Yuje Wang 2019. ostavio toliki dojam bez njezinih sedam dodataka koje je svirala dugo u noć. Stoga, bez obzira na ljepotu Kneževa dvora, za sljedeće festivalske sezone treba razmisliti o izmještanju pojedinih koncerata iz jednog od naših najljepših koncertnih prostora, koliko god to teško
bilo.